🚴♂️ RUOTE ARDITE — GIORNO 4
Kozarska Dubica → Karlovac
(на српском језику испод)
La mattina ci accoglie a Kozarska Dubica con quell’aria frizzante che fa capire immediatamente che oggi sarà una giornata diversa. Il cielo è ancora incerto, la temperatura è fresca e per qualche chilometro pedaliamo avvolti da una luce quasi autunnale, ma poco alla volta le nuvole si aprono e la giornata si trasforma in uno di quei magnifici giorni che sembrano fatti apposta per stare sulla strada.
La prima tappa è Kostajnica, dove ci aspetta un momento che per noi ha un significato particolare. In municipio veniamo ricevuti dal sindaco, che a nome del Consiglio comunale consegna a LOVE un riconoscimento per il lavoro svolto in questi anni a favore della comunità. Un gesto semplice ma importante, perché dietro quel riconoscimento ci sono tanti progetti, tante persone incontrate e soprattutto la volontà di esserci, concretamente, là dove c’è bisogno.


Dopo il municipio raggiungiamo la scuola, dove possiamo finalmente vedere con i nostri occhi la prima parte dei lavori del Centro Sportivo Raffaele Carlomagno. È difficile spiegare l’emozione di vedere prendere forma qualcosa che fino a poco tempo fa era soltanto un progetto, un’idea condivisa, un obiettivo da raggiungere. Ora invece ci sono lavori, spazi che cambiano, strutture che cominciano ad apparire e soprattutto la sensazione che quel luogo possa davvero diventare presto ciò che abbiamo immaginato.




Poi si riparte. Lasciamo Kostajnica e attraversiamo nuovamente il confine, entrando in Croazia, mentre la strada comincia a regalarci salite e discese sempre più impegnative. La fatica aumenta, ma aumenta anche la bellezza del paesaggio: colline verdi, boschi, strade che si insinuano tra le montagne e panorami capaci di ripagare ogni metro di salita.

E naturalmente, quando la strada si fa dura, serve carburante. La nostra seconda colazione con gli amici di Kostajnica è decisamente balcanica: rakija, birra, uova e salsicce. Un rifornimento che probabilmente un nutrizionista moderno faticherebbe a inserire in un piano di preparazione ciclistica, ma che per noi, in quel momento, è semplicemente il carburante perfetto per continuare.
La strada ci conduce quindi a Glina, dove ci fermiamo per il pranzo. Glina era già stata una tappa di una precedente edizione di Ruote Ardite, in un momento particolarmente difficile per questa zona, a ridosso del terribile terremoto che aveva colpito la regione con epicentro nell’area di Petrinja. Allora avevamo incontrato persone che avevano perso la propria casa e che avevano trovato proprio qui una sistemazione temporanea. Tornare oggi significa inevitabilmente ricordare quelle immagini e quelle persone, ma anche constatare quanto la vita continui, nonostante tutto.






Nel frattempo la giornata è definitivamente cambiata. Il cielo si è fatto di un azzurro intenso, decorato da nuvole bianchissime che sembrano dipinte sopra le colline, e la strada verso Petrova Gora diventa uno dei momenti più spettacolari dell’intera tappa.

Ma la bellezza, come spesso accade in bicicletta, va conquistata. La salita verso lo Spomenik di Petrova Gora è impegnativa e gli ultimi cinque chilometri diventano addirittura sterrati. Il fondo sconnesso mette a dura prova biciclette e gambe e, lungo il percorso, perdiamo temporaneamente due compagni di viaggio a causa di altrettante forature. Poi, finalmente, la cima. E lì arriva uno dei momenti più emozionanti della giornata. La fotografia di rito nello stesso luogo in cui eravamo stati insieme a Raffa.


Un’immagine che oggi assume un significato completamente diverso. Perché in quella fotografia non c’è soltanto un ricordo: c’è la consapevolezza di essere tornati nello stesso posto portando con noi il suo nome e il progetto che abbiamo deciso di costruire in sua memoria.

Poi giù. Una discesa spettacolare, con punte che arrivano a 50 chilometri orari, fino a raggiungere il campo di Petrova Gora, uno dei progetti beneficiari della prima edizione di Ruote Ardite … ma qui ci aspetta una sorpresa amara: la società non sembra esistere più. Al suo posto troviamo una società croata. Una scoperta che ci lascia inevitabilmente con una certa amarezza e che ci porta a riflettere ancora una volta sulle conseguenze profonde che i conflitti e gli sconvolgimenti degli anni Novanta hanno lasciato su queste terre. È impossibile non pensare anche all’Operazione Oluja/Tempesta, durante la quale gran parte della popolazione serba fuggì o venne espulsa dalle aree della Croazia allora controllate dalle forze serbe.
Noi proseguiamo. La strada verso Karlovac ci accompagna fino a sera e arriviamo poco prima che faccia buio, giusto in tempo per poterci affacciare dal balcone dell’hotel e assistere a uno di quei tramonti che sembrano voler ricompensare chi ha trascorso un’intera giornata in bicicletta. Una birra in mano, le gambe stanche e davanti agli occhi il cielo che lentamente cambia colore.
Sono ormai 550 i chilometri percorsi.
Cinque giorni fa eravamo a Belgrado, oggi siamo qui, dopo aver attraversato confini, pianure, colline, pioggia, sole, memoria, amicizie e tanta strada.
Ma il viaggio non è ancora finito. Domani ci aspetta un’altra giornata.
🚴♂️ Un altro capitolo di Ruote Ardite. Un altro giorno con Raffa. Ma ora si cena!

🚴♂️ RUOTE ARDITE — 4. DAN
Kozarska Dubica → Karlovac
Jutro nas u Kozarskoj Dubici dočekuje svežinom koja odmah nagoveštava da će ovo biti drugačiji dan. Nebo je još uvek neodlučno, temperatura je prijatno hladna i prvih nekoliko kilometara vozimo kroz svetlost koja gotovo podseća na jesen, ali se malo-pomalo oblaci razilaze i dan se pretvara u jedan od onih veličanstvenih dana koji kao da su stvoreni upravo za putovanje biciklom.
Prva stanica je Kostajnica, gde nas očekuje trenutak koji za nas ima posebno značenje. U opštini nas prima načelnik, koji u ime Skupštine opštine uručuje organizaciji LOVE priznanje za dosadašnji rad i projekte realizovane za dobrobit lokalne zajednice. Jedan jednostavan, ali važan gest, jer iza tog priznanja stoje brojni projekti, mnogi susreti i, pre svega, želja da budemo prisutni i da konkretno pomognemo tamo gde je pomoć potrebna.
Posle opštine odlazimo u školu, gde konačno možemo svojim očima da vidimo prve rezultate radova na Sportskom centru Raffaele Carlomagno.
Teško je opisati emociju kada vidite da nešto što je do juče bilo samo projekat, zajednička ideja i cilj kojem smo težili, sada počinje da poprima stvaran oblik. Sada postoje radovi, prostori koji se menjaju, prvi elementi budućeg centra i, iznad svega, osećaj da će ovo mesto zaista uskoro moći da postane ono što smo zamislili.
I u tom trenutku Raffa je još bliže.
A onda ponovo na put.
Napuštamo Kostajnicu i ponovo prelazimo granicu, ulazeći u Hrvatsku, dok put počinje da nam donosi sve zahtevnije uspone i spustove. Umor raste, ali zajedno sa njim raste i lepota pejzaža: zelena brda, šume, putevi koji se provlače kroz predela i pogledi koji kao da nagrađuju svaki metar uspona.
A kada put postane težak, potrebno je i gorivo.
Naša druga doručak sa prijateljima iz Kostajnice je u pravom balkanskom stilu: rakija, pivo, jaja i kobasice. Obrok koji bi savremeni nutricionista verovatno teško uklopio u plan pripreme bicikliste, ali koji je za nas u tom trenutku bio upravo ono što je potrebno da nastavimo dalje.
Put nas zatim vodi do Gline, gde pravimo pauzu za ručak.
Glina je već bila etapa jednog od prethodnih izdanja Ruote Ardite, u posebno teškom trenutku za ovaj kraj, neposredno nakon razornog zemljotresa koji je pogodio region, sa epicentrom u području Petrinje. Tada smo ovde susretali ljude koji su izgubili svoje domove i koji su upravo u ovom kraju pronašli privremeni smeštaj.
Vratiti se danas znači neizbežno sećati se tih slika i tih ljudi, ali i videti kako život, uprkos svemu, nastavlja dalje.
U međuvremenu, dan se potpuno promenio.
Nebo je postalo intenzivno plavo, ukrašeno gotovo savršeno belim oblacima, a put prema Petrovoj Gori postaje jedan od najlepših i najspektakularnijih delova današnje etape.
Ali lepota se, kao što to često biva na biciklu, mora zaslužiti.
Uspon prema Spomeniku na Petrovoj Gori nije nimalo lak, a poslednjih pet kilometara vodi čak po makadamu. Neravan teren stavlja na iskušenje i bicikle i noge, a usput zbog novih bušenja guma privremeno ostajemo bez dvojice članova ekipe.
A onda, konačno, vrh.
I tamo nas čeka jedan od najemotivnijih trenutaka dana.
Fotografija za uspomenu, na istom mestu na kojem smo nekada bili zajedno sa Rafom.
Danas ta fotografija ima potpuno drugačije značenje. Jer na njoj nije samo uspomena: tu je i svest da smo se vratili na isto mesto noseći sa sobom njegovo ime i projekat koji smo odlučili da izgradimo u njegovu čast.
A onda spust.
Spektakularna nizbrdica, sa brzinama koje dostižu i 50 kilometara na sat, sve do sportskog kampa na Petrovoj Gori, jednog od projekata koji je bio korisnik prve edicije Ruote Ardite.
Ali ovde nas čeka gorko iznenađenje.
Kamp više ne postoji.
Na njegovom mestu danas se nalazi jedna hrvatska kompanija.
To saznanje u nama neizbežno ostavlja određenu gorčinu i navodi nas da još jednom razmišljamo o dubokim posledicama koje su ratovi i potresi devedesetih ostavili na ovim prostorima. Nemoguće je ne pomisliti i na Operaciju Oluja, tokom koje je veliki deo srpskog stanovništva napustio ili bio proteran sa područja Hrvatske koja su tada bila pod kontrolom srpskih snaga; sećanja i tumačenja tih događaja i danas su duboko različita i bolna.
Mi nastavljamo dalje.
Put prema Karlovcu vodi nas sve do večeri i stižemo neposredno pre mraka, taman na vreme da sa balkona hotela uživamo u jednom od onih zalazaka sunca koji kao da žele da nagrade čoveka koji je proveo čitav dan na biciklu.
Pivo u ruci, umorne noge i pred nama nebo koje polako menja boje.
Do sada smo prešli ukupno 550 kilometara.
Pre samo nekoliko dana bili smo u Beogradu, a danas smo ovde, nakon što smo prošli granice, ravnice, brda, kišu, sunce, sećanja, prijateljstva i ogroman broj kilometara.
Ali putovanje još nije završeno.
Sutra nas čeka novi dan.
🚴♂️ Još jedno poglavlje Ruote Ardite.
❤️ Još jedan dan za Rafu.
