🚴♂️ RUOTE ARDITE — GIORNO 6
Fiume → Trieste
«Sì come ad Arli, ove Rodano stagna, sì com’ a Pola, presso del Carnaro, ch’Italia chiude e suoi termini bagna» (Dante Alighieri, Divina Commedia, Inferno, canto IX, vv. 112-114)
La notte a Fiume è stata accompagnata da un violento temporale, uno di quei temporali estivi che sembrano voler cancellare in poche ore tutto quello che la giornata precedente aveva lasciato. Ma al mattino la città ci accoglie con un cielo completamente diverso: luminoso, terso, quasi perfetto per accompagnarci nell’ultima tappa. Prima di partire, la fotografia di rito in piazza, sotto l’aquila bicipite, poi immediatamente in sella.

E la strada, ancora una volta, decide di non farci sconti. La salita comincia praticamente subito e, tra curve, boschi e continui cambi di pendenza, ci accompagna fino al confine con la Slovenia. Alle nostre spalle lasciamo lentamente il Quarnaro e davanti a noi si apre l’Istria, una terra nella quale il paesaggio cambia continuamente: colline verdi, boschi di querce e pini, piccoli borghi arroccati, vigneti e uliveti che si alternano lungo la strada, mentre qua e là il blu dell’Adriatico ricompare tra gli alberi.







Pedalare in Istria significa attraversare una terra di confine anche nel paesaggio, dove il Mediterraneo incontra l’entroterra e dove ogni curva sembra aprire una prospettiva nuova. Il profumo della vegetazione, il silenzio dei boschi e la luce che filtra tra le colline rendono questa parte del viaggio una delle più belle dell’intera settimana.
A metà giornata arriva un altro momento carico di memoria: ci fermiamo a pranzo nello stesso luogo in cui ci eravamo fermati con Raffa durante la prima edizione, quando il percorso ci aveva portato da Trieste a Vojnić. Tornare qui oggi, dopo tanti chilometri e soprattutto dopo tutto quello che è successo da allora, ha un significato difficile da spiegare. Ci sono luoghi che diventano parte di una storia semplicemente perché una persona importante ci è stata insieme a te. E oggi Raffa è ancora una volta con noi.

Dopo pranzo la strada comincia finalmente a scendere e, attraversata l’Istria slovena, raggiungiamo Capodistria. Entriamo nel cuore della città e passiamo da Piazza del Podestà, dominata dalla presenza del leone di San Marco, testimonianza visibile della lunga storia veneziana di Capodistria. È impossibile attraversare questi luoghi senza sentire quanto sia complessa e stratificata la storia dell’Adriatico orientale, dove culture, lingue e popoli si sono incontrati, mescolati e spesso anche divisi.




Poi ancora strada. La direzione ormai è una sola: Trieste. Gli ultimi chilometri hanno un sapore diverso, perché sappiamo che la destinazione è vicina. Dopo giorni di pianure, montagne, boschi, confini e oltre centinaia di chilometri nelle gambe, finalmente compare la città che rappresenta il punto d’arrivo di questa edizione di Ruote Ardite.

A Trieste ci aspettano Silvia Rabolini, madrina di questa edizione di Ruote Ardite, e il Presidente del Consiglio Comunale di Trieste, cav. Francesco di Paola Panteca … e quando arriviamo in Piazza Grande, l’emozione è forte. Ci sono sorrisi, abbracci, strette di mano e quella gioia particolare che arriva quando finalmente puoi fermare la bicicletta e dire: siamo arrivati. Ma in realtà non siamo arrivati soltanto noi. Sono arrivati con noi tutti i chilometri percorsi, tutti gli incontri, tutte le persone incontrate lungo la strada e soprattutto il ricordo di Raffa, che ha accompagnato ogni tappa.

Dopo la festa in piazza ci concediamo una birra con gli amici della Triestina, prima di ritrovarci a cena nello stesso ristorante della prima edizione. È come chiudere un cerchio. Lo stesso viaggio, gli stessi luoghi, ma noi siamo diversi e la strada nel frattempo ha aggiunto nuove storie alla nostra memoria. Domani ci aspetta ancora un ultimo gesto e poi sarà tempo di tornare a casa. Con le gambe stanche, gli occhi pieni di immagini e la consapevolezza di aver aggiunto un altro capitolo alla storia di Ruote Ardite. E soprattutto con la certezza che il viaggio vero non finisce quando si arriva alla destinazione. Continua nelle persone che abbiamo incontrato, nei progetti che abbiamo contribuito a costruire e nei ricordi che rimangono.
❤️ con Raffa.
🚴♂️ Alla prossima, Ruote Ardite.

🚴♂️ RUOTE ARDITE — 6. DAN
Rijeka → Trst
Noć u Rijeci bila je praćena snažnim nevremenom, jednim od onih letnjih pljuskova koji za nekoliko sati kao da pokušavaju da izbrišu sve što je prethodni dan ostavio za sobom. Ali jutro nas dočekuje potpuno drugačije: vedro, svetlo i gotovo savršeno za poslednju etapu našeg putovanja.
Pre polaska, fotografija za uspomenu na trgu, ispod dvoglavog orla, a zatim odmah sedamo na bicikle.
I put, kao i mnogo puta do sada, odlučuje da nam ne olakša.
Uspon počinje gotovo odmah i, kroz krivine, šume i stalne promene nagiba, prati nas sve do slovenačke granice. Za nama polako ostaje Kvarner, a pred nama se otvara Istra, kraj u kojem se pejzaž neprestano menja: zelena brda, šume hrasta i bora, mala sela na uzvišenjima, vinogradi i maslinjaci koji se smenjuju duž puta, dok se između drveća povremeno ponovo pojavljuje plavetnilo Jadranskog mora.
Voziti bicikl kroz Istru znači prolaziti kroz zemlju koja je i sama svojevrsna granica, mesto gde se Mediteran susreće sa unutrašnjošću, gde gotovo svaka krivina otvara novi pogled. Miris vegetacije, tišina šuma i svetlost koja se probija između zelenih brežuljaka čine ovaj deo puta jednim od najlepših tokom cele nedelje.
Oko podneva dolazi još jedan trenutak ispunjen uspomenama.
Ručamo na istom mestu na kojem smo se zaustavili sa Rafom tokom prve edicije, kada nas je put vodio od Trsta do Vojnića.
Vratiti se ovde danas, posle toliko pređenih kilometara i svega što se u međuvremenu dogodilo, ima značenje koje je teško opisati. Postoje mesta koja postanu deo naše priče jednostavno zato što je na njima sa nama bio neko važan.
I danas je Raffa ponovo sa nama.
Posle ručka put konačno počinje da se spušta i, prolazeći kroz slovenačku Istru, stižemo u Kopar.
Ulazimo u srce grada i prolazimo kroz Titov trg, nekadašnji trg Podestata, kojim dominira Lav Svetog Marka, vidljivo svedočanstvo duge venecijanske istorije Kopra. Nemoguće je proći ovim prostorima a ne osetiti koliko je složena i slojevita istorija istočnog Jadrana, gde su se kulture, jezici i narodi vekovima susretali, mešali, ali ponekad i razdvajali.
A onda ponovo na put.
Sada je pravac samo jedan: Trst.
Poslednji kilometri imaju potpuno drugačiji osećaj, jer znamo da je cilj blizu. Posle dana provedenih u ravnicama, planinama i šumama, posle granica, susreta i stotina kilometara u nogama, konačno se približavamo gradu koji predstavlja cilj ovog izdanja Ruote Ardite.
U Trstu nas čekaju Silvia Rabolini, kuma Ruote Ardite, i predsednik Gradskog veća Trsta.
A kada stižemo na Piazza Grande, današnji Piazza Unità d’Italia, emocije su snažne.
Tu su osmesi, zagrljaji, rukovanja i ona posebna radost koja dolazi kada konačno možete da zaustavite bicikl i kažete: stigли smo.
Ali zapravo nismo stigli samo mi.
Sa nama su stigli svi pređeni kilometri, svi susreti, svi ljudi koje smo upoznali na putu i, iznad svega, uspomena na Rafu, koji nas je pratio tokom svake etape.
Posle dočeka na trgu, popijemo pivo sa prijateljima iz Triestine, a zatim se okupljamo na večeri u istom restoranu u kojem smo bili tokom prve edicije.
Kao da zatvaramo krug.
Isti put, ista mesta, ali mi smo drugačiji, a putovanje je u međuvremenu našoj zajedničkoj memoriji dodalo nove priče.
Sutra nas čeka još jedan poslednji gest, onaj koji služi da ne zaboravimo i da se podsetimo zašto smo krenuli.
A onda će doći vreme za povratak kući.
Sa umornim nogama, očima punim slika i svešću da smo dodali još jedno poglavlje priči o Ruote Ardite.
I, iznad svega, sa sigurnošću da se pravo putovanje ne završava kada stignemo na odredište.
Ono nastavlja da živi u ljudima koje smo upoznali, u projektima kojima smo doprineli i u uspomenama koje ostaju.
❤️ Za Rafu.
🚴♂️ Do sledećeg puta, Ruote Ardite.
