🚴♂️ RUOTE ARDITE — L’ULTIMO GESTO
(на српском језику испод)
Anche questa mattina Trieste ci regala una giornata splendida.
Le biciclette vengono caricate per il viaggio di ritorno, le borse sistemate, gli ultimi saluti scambiati. Sembra quasi un gesto normale, quello di prepararsi a partire, ma dopo tutti questi chilometri sappiamo che non lo è affatto: ogni viaggio lascia qualcosa e questo, più degli altri, ci lascia immagini, incontri e persone che continueranno a pedalare con noi anche quando le ruote saranno ferme.


Prima di lasciare Trieste facciamo però ancora una volta tappa al Colle di San Giusto, per compiere l’ultimo gesto di questo viaggio. Saliamo sul Colle di San Giusto, nel cuore di Trieste, per rendere omaggio alle vittime della strage di Vergarolla. Il 18 agosto 1946, sulla spiaggia di Vergarolla, a Pola, durante una manifestazione della Società Nautica Pietas Julia, l’esplosione di ordigni bellici provocò una strage: circa un centinaio di persone morirono, tra cui moltissimi bambini. Gli ordigni, residuati della guerra, erano stati ammassati sulla spiaggia e l’esplosione trasformò in pochi istanti una giornata di festa in una tragedia. Non furono mai individuati e processati i responsabili materiali dell’attentato. Gli indizi storici hanno però portato all’OZNA, la polizia segreta jugoslava.
Nel clima di allora, segnato dalla politica del nuovo potere jugoslavo e dalla volontà di trasformare radicalmente la composizione nazionale dei territori contesi, Vergarolla divenne uno spartiacque. Dopo quella strage, per molti italiani di Pola, dell’Istria intera e della Dalmazia, la paura non fu più soltanto una sensazione: divenne la consapevolezza che il futuro della comunità italiana era profondamente minacciato. Nell’inverno successivo, quando divenne evidente che Pola sarebbe passata alla Jugoslavia, iniziò l’esodo. Dopo le foibe era l’atto finale di una pulizia etnica che si formalizzerà con il Trattato di Osimo, nel 1975.
È questa memoria che oggi vogliamo onorare, non per riaprire ferite, ma per impedire che vengano dimenticate. Davanti al monumento lasciamo il nostro omaggio ai morti di Vergarolla e a tutti coloro che furono costretti ad abbandonare le proprie case, le proprie città e la propria terra.
Poi si parte.
Trieste rimane alle nostre spalle e con lei rimangono anche gli ultimi chilometri di questa edizione di Ruote Ardite. Abbiamo attraversato Paesi, confini e paesaggi diversi, incontrato persone provenienti da tutta Europa, visitato comunità, scuole e luoghi segnati dalla storia, condiviso fatica e sorrisi e soprattutto abbiamo portato con noi il nome di Raffaele Carlomagno.
Ma il viaggio non è stato soltanto un ricordo. Ogni chilometro è servito a sostenere progetti concreti, ogni incontro ha costruito un nuovo legame e ogni tappa ci ha ricordato che la solidarietà può trasformarsi in qualcosa di reale: una scuola più bella, un laboratorio per bambini, un campo sportivo che prende forma.
Ora torniamo a casa. Le biciclette sono sul furgone, le gambe possono finalmente riposare e nella testa scorrono già le immagini di questi giorni. Belgrado. Morović. Slavonski Brod. Kozarska Dubica. Kostajnica. Petrova Gora. Karlovac. Fiume. Trieste. Non sono soltanto nomi su una cartina. Sono diventati parte della nostra storia. E mentre chiudiamo questa edizione, sappiamo già che non è un addio: è soltanto una pausa.
🚴♂️ Ruote Ardite ci rivediamo nel 2029.
🚴♂️ RUOTE ARDITE — POSLEDNJI GEST
I ovog jutra nam Trst poklanja predivan dan.
Bicikli su utovareni za put kući, torbe su spakovane, razmenjujemo poslednje pozdrave. Gotovo da deluje kao sasvim običan čin pripreme za polazak, ali posle svih ovih kilometara znamo da to zapravo nije tako: svako putovanje ostavlja nešto za sobom, a ovo više od drugih ostavlja slike, susrete i ljude koji će nastaviti da voze sa nama čak i kada se točkovi zaustave.
Pre nego što napustimo Trst, još jednom se zaustavljamo na brdu San Đusto, kako bismo učinili poslednji gest ovog putovanja. Penjemo se na San Đusto, u srcu Trsta, da odamo počast žrtvama masakra u Vergaroli.
Dana 18. avgusta 1946. godine, na plaži Vergarola u Puli, tokom manifestacije koju je organizovalo sportsko društvo Società Nautica Pietas Julia, eksplozija ratnih eksplozivnih naprava pretvorila je svečani dan u tragediju: stradalo je oko stotinu ljudi, među kojima veliki broj dece. Eksplozivne naprave, zaostale iz rata, bile su nagomilane na plaži, a eksplozija je za samo nekoliko trenutaka pretvorila dan slavlja u tragediju.
Materijalni izvršioci atentata nikada nisu identifikovani niti procesuirani. Istorijske indicije su, međutim, ukazivale prema OZNA-i, jugoslovenskoj tajnoj policiji.
U tadašnjoj atmosferi, obeleženoj politikom nove jugoslovenske vlasti i nastojanjem da se nacionalni sastav spornih teritorija radikalno promeni, Vergarola je postala prelomni trenutak. Posle tog masakra, za mnoge Italijane iz Pule, čitave Istre i Dalmacije, strah više nije bio samo osećaj: postao je svest da je budućnost italijanske zajednice duboko ugrožena.
Tokom naredne zime, kada je postalo jasno da će Pula pripasti Jugoslaviji, započeo je egzodus.
Posle fojbi, bio je to završni čin procesa etničkog čišćenja koji će svoju konačnu političko-pravnu potvrdu dobiti Ugovorom iz Osima 1975. godine.
To je sećanje koje danas želimo da počastvujemo, ne da bismo ponovo otvarali rane, već da bismo sprečili da budu zaboravljene.
Pred spomenikom odajemo počast žrtvama Vergarole i svima onima koji su bili primorani da napuste svoje domove, svoje gradove i svoju zemlju.
A onda krećemo.
Trst ostaje iza nas, a sa njim i poslednji kilometri ovog izdanja Ruote Ardite.
Prošli smo kroz različite zemlje, preko granica i kroz različite pejzaže, upoznali ljude iz čitave Evrope, posetili zajednice, škole i mesta obeležena istorijom, delili umor i osmehe i, iznad svega, sa sobom nosili ime Raffaelea Carlomagna.
Ali ovo putovanje nije bilo samo sećanje.
Svaki kilometar služio je podršci konkretnim projektima, svaki susret je stvorio novu vezu, a svaka etapa nas je podsetila da solidarnost može da se pretvori u nešto stvarno: u lepšu školu, radionicu za decu, sportski teren koji dobija svoj oblik.
Sada se vraćamo kući.
Bicikli su na kombiju, noge konačno mogu da se odmore, a u mislima već prolaze slike ovih dana.
Beograd. Morović. Slavonski Brod. Kozarska Dubica. Kostajnica. Petrova Gora. Karlovac. Rijeka. Trst.
To više nisu samo imena na karti.
Postali su deo naše priče.
I dok zatvaramo ovo izdanje, već znamo da ovo nije zbogom.
To je samo pauza.
🚴♂️ Ruote Ardite — vidimo se ponovo 2029.
