🚴♂️ RUOTE ARDITE — GIORNO 1
Belgrado → Morović
(на српском језику испод)
Ci sono viaggi che cominciano quando si mette una bicicletta sulla strada e altri che iniziano molto prima, nel momento in cui si decide che un ricordo non deve rimanere soltanto un ricordo, ma può trasformarsi in qualcosa di concreto, capace di continuare nel tempo e di parlare alle persone che ancora devono arrivare. È con questo pensiero che questa mattina, nel cuore di Belgrado, dalla centralissima Trg Republike, abbiamo dato il via a una nuova edizione di Ruote Ardite.
Alle nostre spalle lasciavamo una delle capitali più affascinanti dei Balcani, davanti a noi c’erano centinaia di chilometri di strada e, soprattutto, un obiettivo che rende ogni pedalata diversa dalle altre: raccogliere fondi per la realizzazione del Centro Sportivo dedicato a Raffaele Carlomagno.
Prima della partenza vera e propria, Belgrado ci ha regalato uno dei suoi luoghi più suggestivi. Abbiamo raggiunto la chiesa di San Sava, immensa e maestosa, con le sue cupole che dominano lo skyline della città e il grande spazio della piazza che sembra amplificarne ancora di più la presenza. Entrare in quel luogo significa confrontarsi con una parte profonda della storia e dell’identità serba, e fermarsi lì, tutti insieme, prima di iniziare il viaggio, ha dato alla giornata un significato particolare.
A poca distanza dalla cattedrale ci aspettava poi un altro momento importante. Siamo stati ricevuti dall’Ambasciatore d’Italia Luca Gori nella splendida Residenza italiana, dove abbiamo avuto l’opportunità di raccontare ancora una volta il senso di questa iniziativa e di ricevere il suo personale augurio di buon viaggio. Un incontro che conserveremo tra i ricordi più belli di questa partenza, perché quando si intraprende un viaggio così lungo sapere che qualcuno condivide e sostiene il significato del percorso rende ancora più forte la motivazione con cui si sale in sella.


Poi Belgrado è rimasta lentamente alle nostre spalle e davanti a noi si è aperta la strada verso la Vojvodina.
La prima giornata non ci ha risparmiato nemmeno il suo piccolo battesimo: una foratura quasi all’inizio ci ha costretto a fermarci, ricordandoci immediatamente che un viaggio in bicicletta non è fatto soltanto di paesaggi e fotografie, ma anche di imprevisti, di fatica, di mani che devono sporcarsi per rimettere tutto in ordine e della capacità di ripartire senza perdere il sorriso.





Abbiamo attraversato Ruma, poi Sremska Mitrovica, seguendo le strade che ci conducevano sempre più dentro la grande pianura della Vojvodina, in un paesaggio completamente diverso da quello lasciato alle nostre spalle. Chilometro dopo chilometro la città scompariva, lasciando spazio a campi immensi che sembravano non avere mai fine, a lunghi rettilinei sospesi tra cielo e terra e a piccoli centri abitati che apparivano e scomparivano lungo il nostro percorso.
E proprio qui, in mezzo a questa enorme pianura, è successo qualcosa che nessuna cartina può raccontare.
Abbiamo incontrato le persone.
Lungo la strada abbiamo ricevuto saluti, sorrisi, gesti di incoraggiamento e sguardi curiosi da parte della popolazione civile che vedeva passare questo gruppo di ciclisti diretto verso ovest. Sono stati momenti semplici, ma durante un viaggio in bicicletta sono proprio questi piccoli incontri a rimanere più impressi, perché quando sei sulla strada per ore ogni gesto di una persona che non conosci diventa improvvisamente parte della tua storia.

Nel pomeriggio siamo arrivati a Morović, dopo una prima tappa impegnativa ma straordinariamente intensa, con la sensazione di aver già attraversato molto più di una semplice distanza geografica.


Abbiamo lasciato Belgrado questa mattina, ma insieme a noi viaggiava qualcosa che non poteva essere lasciato indietro: il ricordo di Raffaele. È anche grazie a lui che esistono queste ruote, è in questa occasione in particolare è con lui che affrontiamo chilometri, fatica e imprevisti, ed è per lui che vogliamo trasformare questa avventura in qualcosa che possa durare molto più a lungo del nostro viaggio.
Il Centro Sportivo Raffaele Carlomagno vuole essere proprio questo: la trasformazione di un ricordo in un luogo vivo, dove bambini e ragazzi possano incontrarsi, praticare sport, crescere insieme e costruire nuove storie. Un luogo nel quale, attraverso lo sport e la comunità, il nome di Raffaele possa continuare a essere pronunciato non soltanto con nostalgia, ma anche con un sorriso.

Questa sera, a Morović, guardando le biciclette appoggiate dopo una giornata di strada, sappiamo che abbiamo percorso soltanto il primo capitolo di questo viaggio. Davanti a noi ci sono ancora molti chilometri, altre frontiere, altre città, altre persone e inevitabilmente altra fatica, ma sappiamo anche che ogni chilometro avrà un significato diverso perché non stiamo semplicemente cercando di raggiungere una destinazione.
Stiamo pedalando per costruire qualcosa che rimanga.
E domani, quando torneremo sulla strada, Raffaele sarà ancora una volta con noi.
🚴♂️ Ruote Ardite continua.
❤️ Per Raffa. Per il suo ricordo. Per il futuro di tanti ragazzi.

🚴♂️ RUOTE ARDITE — 1. DAN
Beograd → Morović
Postoje putovanja koja počinju onog trenutka kada bicikl izađe na put, a postoje i ona koja počinju mnogo ranije, onda kada odlučimo da sećanje ne sme ostati samo sećanje, već da može da se pretvori u nešto konkretno, nešto što će trajati i što će govoriti i generacijama koje dolaze. Upravo sa tom mišlju smo jutros, u samom srcu Beograda, sa Trga Republike, započeli novo izdanje Ruote Ardite.
Iza nas je ostajao jedan od najfascinantnijih i najživopisnijih gradova Balkana, dok su pred nama bili stotine kilometara puta i, iznad svega, cilj koji svakoj pređenoj deonici daje poseban smisao: prikupljanje sredstava za izgradnju Sportskog centra posvećenog Rafaeleu Karlomanju.
Pre nego što smo zaista krenuli, Beograd nam je podario jedan od svojih najimpresivnijih prizora. Posetili smo Hram Svetog Save, veličanstvenu građevinu čije kupole dominiraju panoramom grada i čiji monumentalni prostor ostavlja snažan utisak na svakoga ko ga poseti. Biti tamo, zajedno, neposredno pre početka puta, značilo je suočiti se sa delom duboke istorije i identiteta Srbije i poneti sa sobom jednu posebnu emociju.
Nedaleko od Hrama Svetog Save čekao nas je još jedan važan trenutak. Primio nas je ambasador Italije Luka Gori u prelepoj rezidenciji Italije, gde smo imali priliku da predstavimo smisao ove inicijative i da primimo njegove lične želje za srećan put. Susret koji ćemo sačuvati među najlepšim uspomenama ovog početka, jer kada krećete na ovako dugo putovanje, osećaj da neko razume i podržava ono zbog čega ste krenuli daje dodatnu snagu svakom novom kilometru.
A onda je Beograd polako ostao iza nas i pred nama se otvorio put prema Vojvodini.
Prvi dan nam nije poštedeo ni mali kršteni trenutak: već na početku puta imali smo probušenu gumu, što nas je odmah podsetilo da biciklističko putovanje nisu samo pejzaži i fotografije, već i nepredviđene situacije, umor, ruke koje moraju da se uprljaju kako bi se sve ponovo vratilo u red i sposobnost da nastavimo dalje bez gubljenja osmeha.
Prošli smo kroz Rumu, zatim kroz Sremsku Mitrovicu, prateći puteve koji su nas sve dublje vodili u prostranstva Vojvodine, u pejzaž potpuno drugačiji od onog koji smo ostavili iza sebe. Kilometar po kilometar, grad je nestajao, a pred nama su se širile ogromne ravnice koje su izgledale kao da nemaju kraja, dugi pravci između neba i zemlje i mala naselja koja su se pojavljivala i nestajala duž našeg puta.
A upravo ovde, usred te beskrajne ravnice, dogodilo se nešto što nijedna mapa ne može da prikaže.
Susreli smo ljude.
Pored puta smo dobijali pozdrave, osmehe, znakove podrške i radoznale poglede ljudi koji su posmatrali kako prolazi grupa biciklista na putu prema zapadu. Bili su to jednostavni trenuci, ali upravo takvi susreti najduže ostaju u sećanju, jer kada ste satima na biciklu, svaki gest osobe koju uopšte ne poznajete odjednom postaje deo vaše priče.
Popodne smo stigli u Morović, nakon prve zahtevne, ali izuzetno intenzivne etape, sa osećajem da smo već prešli mnogo više od obične geografske distance.
Jutros smo napustili Beograd, ali sa nama je putovalo nešto što nikako nije moglo ostati iza nas: sećanje na Rafaelea.
Zbog njega postoje ovi točkovi, zbog njega prelazimo kilometre, savladavamo umor i nepredviđene situacije i upravo zbog njega želimo da ovu avanturu pretvorimo u nešto što će trajati mnogo duže od našeg putovanja.
Sportski centar Raffaele Carlomagno treba da bude upravo to: pretvaranje jednog sećanja u mesto koje živi, gde će deca i mladi moći da se druže, bave sportom, odrastaju zajedno i stvaraju nove priče. Mesto na kojem će se, kroz sport i zajedništvo, ime Raffaelea izgovarati ne samo sa tugom, već i sa osmehom.
Večeras, ovde u Moroviću, dok gledamo bicikle ostavljene nakon celog dana na putu, znamo da smo prešli tek prvo poglavlje ovog putovanja. Pred nama su još mnogi kilometri, drugi gradovi, granice, novi ljudi i, neizbežno, još umora. Ali znamo i da će svaki kilometar imati drugačije značenje, jer mi ne pokušavamo samo da stignemo do određenog odredišta.
Mi pedaliramo da bismo izgradili nešto što će ostati.
A sutra, kada ponovo izađemo na put, Raffaele će još jednom biti sa nama.
🚴♂️ Ruote Ardite se nastavlja.
❤️ Za Rafu. Za njegovo sećanje. Za budućnost mnogih mladih.
#RuoteArdite #RaffaeleCarlomagno #CentarRaffaeleCarlomagno #LOVE #BeloveRevolution #PedaliramoZaRafu #Solidarnost #Beograd #Srbija #Vojvodina
